Tuesday, August 20, 2013

I da udarim glavom kroz zid, glava ne bi naučila

Bila jednom jedna ja.
Sedela sam na stubištu ulaza i plakala. Iskreno i iz dubine duše. Jer sam osećala da sam sama. Imala sam samo 6 godina. Moje prvo sećanje vezano za samoću. Tek tako.

Da sam višak, osetila sam i ranije. Nas tri se igramo sa lutkama između spratova. Odjednom njih su dve i ignorišu mene. Suvišna.

I onda mogu da tako nabrojim još n-situacija.
Nekada sam bila ironična. Povređivala.
Nekada nisam ni shvatala zašto. Dobra.
I onda sam samo puštala. Da prođe. Uglavnom ćutala.

Sad sedim u  kuhinji. Kuvam ručak za sutra. Suze same idu. Nisu to suze tuge. Više samosažaljenje. Opet. Jer sam dopustila.
I nikad neću naučiti.
Nikada neću biti pametna za sebe kao što sam za druge.